Novak Đoković je rijetko pravio greške tokom svoje slavne, rekordne karijere, ali možda je pogriješio u pristupu prema svojim najnovijim i najopasnijim rivalima.
Dok 24-struki Grand Slam prvak pokušava dodati završne detalje svojoj legendarnoj karijeri, osobito nakon što je prošlog mjeseca osvojio olimpijsko zlato u Parizu, uskoro bi se mogao zapitati koliko mu je još ostalo za dati.
Uspon mladih zvijezda poput Carlosa Alcaraza i Jannika Sinnera čini se da je ponovno zapalio Đokovićevu natjecateljsku vatru, gurajući ga da osvoji tri Grand Slam naslova u 2023. godini. Međutim, sezona 2024. ispričala je drugačiju priču. Unatoč snažnom početku, Đoković nije uspio dodati još jedan veliki naslov svojoj već impresivnoj kolekciji. Umjesto toga, Alcaraz i Sinner su preuzeli reflektore, svaki osvojivši po jedan veliki naslov ove godine.
Gledajući unatrag, Đokovićeve borbe s teniskim legendama Rogerom Federerom i Rafaelom Nadalom bile su obilježene žestokom konkurencijom i opipljivim osjećajem rivalstva. Bilo je malo mjesta za prijateljstvo među ovim titanima dok su se borili za prevlast u sportu. Međutim, dinamika s Alcarazom i Sinnerom bila je primjetno drugačija, nedostajala je neprijateljstva koja su poticala njegova ranija rivalstva. Sinnerovi nedavni komentari naglašavaju ovu promjenu.
“Imamo jako dobro prijateljstvo izvan terena,” rekao je Alcaraz o Đokoviću. “Mnogo razgovaramo u svlačionicama svaki put kad se sretnemo, a isto vrijedi i za njegov tim. Jednom kad izađemo na teren, nema prijatelja ovdje na turneji, ali izvan terena, imam jako dobar odnos s mnogo igrača, a jedan od njih je Novak.”
Ova prijateljska atmosfera, iako osvježavajuća, mogla je biti strateška pogreška za Đokovića. Prvaci često grade svoju dominaciju ne samo na vještini, već i na auri nepobjedivosti i misterija. Njegujući bliske odnose sa svojim mladim rivalima, Đoković je možda nesvjesno smanjio psihološku prednost koja ga je nekada izdvajala. Alcaraz i Sinner, daleko od toga da se boje Đokovića, sada ga vide kao vršnjaka, a ne kao nedodirljivu silu. Njihovi redoviti treninzi i prijateljske razmjene mogli su ublažiti faktor straha koji su mnogi igrači nekada osjećali kad bi se suočili s Đokovićem na terenu.
Ova promjena u percepciji ima opipljive posljedice. Alcaraz i Sinner ne pristupaju mečevima protiv Đokovića s istim strahom kao što su to činile prethodne generacije. Umjesto toga, vide protivnika kojeg dobro poznaju, protivnika kojeg vjeruju da mogu pobijediti. I jesu. Tijekom posljednjih nekoliko godina, ove dvije rastuće zvijezde ne samo da su izazvale Đokovićevu dominaciju, već su se i čvrsto etablirale kao ozbiljni kandidati na svakom turniru na kojem se pojave.
Đoković je možda pretpostavio da ti mladi talenti neće predstavljati pravu prijetnju njegovoj vladavini dok ne bude spreman povući se. Ali njihov brz uspon i neporeciva talentiranost iznenadili su ga, prisilivši ga da se suoči s realnošću da bi njegovi dani neosporne dominacije mogli biti iza njega.
To je bolno bilo očito u Đokovićevom šokantnom porazu na US Openu od Alexeia Popyrina, meču koji je potvrdio ono što su mnogi počeli sumnjati: da se Đokovićeva era apsolutne kontrole nad muškom igrom bliži kraju. Ipak, unatoč ovom neuspjehu, Đokovićeva olimpijska pobjeda služi kao podsjetnik da u njemu još uvijek postoji briljantnost, pod uvjetom da može pronaći motivaciju za nastavak natjecanja na najvišoj razini.
Početak sezone 2024. naglasio je ovu borbu s motivacijom. Iako Đoković ostaje fizički sposoban i tehnički vješt, njegova želja da zadrži svoje mjesto na vrhu čini se da slabi, osobito izvan nekoliko velikih događaja koji još uvijek pale njegovu strast. Legenda trenerskog svijeta Patrick Mouratoglou, govoreći za Tennis365, istaknuo je da će motivacija, više nego bilo što drugo, biti Đokovićev najveći izazov u sumraku njegove karijere.
“Pokazao je na početku sezone da je ljudsko biće,” primijetio je Mouratoglou. “Osjetio sam da ima pravi problem s motivacijom, osobito kad je vidio da se Rafa toliko muči i da se možda neće vratiti. Na početku ove sezone, bilo je gotovo kao da je Novak osjećao da je igra gotova jer se Rafa mučio, i činilo se da će mu biti vrlo teško vratiti se na vrh. Mislim da je to malo ubilo njegovu motivaciju. Jedna od velikih motivacija njegove karijere bila je imati više Grand Slamova od one dvojice, i to je sada postigao.”
Mouratoglou je također istaknuo kako su Olimpijske igre Đokoviću pružile obnovljeni osjećaj svrhe, kratko ponovno zapalivši natjecateljski žar koji ga je toliko dugo vodio. “Zatim su došle Olimpijske igre, i ta nagrada koju nikada nije osvojio bila je tu za njega. Njegova motivacija se vratila, i u tako kratkom vremenu, bio je sposoban ponovno igrati na svom najboljem nivou. Za njega će sve biti u pronalaženju motivacije od ovog trenutka nadalje. Tenis je tu, fizički je spreman, ali sve je u tome koliko još želi nastaviti.”
Dok Đoković gleda unaprijed, izazov će biti pronaći nove ciljeve koji će ga inspirirati da nastavi dalje. Iako njegov poraz na US Openu možda sugerira da mu vrijeme na vrhu istječe, bilo bi nepromišljeno otpisati najvećeg igrača svih vremena. Đoković je napravio karijeru od prkosa protivnicima, i ako uspije ponovno pronaći motivaciju, nema sumnje da bi mogao postići još mnogo toga.
Novak Đoković se nalazi na prekretnici u svojoj karijeri. Uspon Alcaraza i Sinnera, u kombinaciji s njegovim vlastitim problemima s motivacijom, donijeli su nove izazove. Ali s pravim fokusom i odlučnošću, Đoković ima potencijal dodati još poglavlja u svoju već legendarnu priču.
