Čak i legendarni prvak poput Novaka Đokovića, koji je na svaki mogući način prepisao povijest tenisa, može osjetiti pritisak najvažnijih događaja.
Do prije nekoliko godina činilo se nemogućim da bi se takvo nešto moglo dogoditi “robotu” poput Srbina, ali mješavina događaja, poput fizičkih problema, razočaravajućih rezultata, možda nedostatka motivacije i – neminovno – starenja, doveli su do ove mogućnosti. Svi smo znali da će se to prije ili kasnije dogoditi, čak je i sam Nole to znao.
Đokovićeva sezona do sada nije donijela mnogo uspjeha i zadovoljstava, dijelom zbog starenja i pratećih fizičkih tegoba, ali donijela je naslov koji je najviše želio tijekom svoje karijere: zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu.
Sam Srbin je to potvrdio, nekoliko mjeseci nakon ove velike radosti, istaknuvši važnost ove pobjede za njega, naglasivši kako je u Parizu osjetio manji pritisak nego na US Openu.
“Olimpijske igre održavaju se samo svake četiri godine. Došao sam na ove Olimpijske igre bez osvojenog naslova prije, imao sam operaciju koljena, imam 37 godina, pobijedio sam protivnika koji me netom prije pobijedio na Wimbledonu. Sve to čini ovo toliko posebnim. Najveća serija emocija u mojoj karijeri, teško je to opisati riječima,” rekao je ponosni bivši broj 1 u intervjuu za srpsku nacionalnu televiziju RTS.
Olimpijska zlatna medalja stigla je nakon mnogih poraza i gorkih poraza, samo korak od medalja: “Izgubio sam od Nadala u teškom polufinalu u Pekingu, zatim sam izgubio još dva polufinala na Olimpijskim igrama, također sam izgubio bitke za treće mjesto, to su bili među najtežim porazima u mojoj karijeri.”
Kada čujete da igrači poput Đokovića govore o pritisku, čini se paradoksalnim, nakon nevjerojatnog broja trofeja osvojenih u njegovoj karijeri, ali na US Openu, srpski prvak je priznao da ga je osjetio.
“Uoči finala u Parizu, nisam izgubio nijedan set, pobijedio sam Nadala u njegovoj kući – čak i ako nije bio u najboljoj formi, ali ipak pobijediti ga u Parizu je nešto ogromno. Osjetio sam energiju i podršku iz domovine, pa je dodatni pritisak bio manji nego inače. U New Yorku, na primjer, osjećao sam da nisam svoj na terenu, da nisam dobro pripremljen, pa sam osjećao veći pritisak uoči svakog meča nego prije finala na Olimpijskim igrama. Samo zbog toga kako sam se osjećao. Tenis je individualni sport: ako nemaš rješenje određenog dana, gotovo je, izgubio si,” analizirao je Đoković.
Dvije polufinalne pobjede u Pekingu 2008. i Londonu 2012. protiv Rafaela Nadala i Andyja Murraya; teški poraz s njegovim prijateljem Juanom Martinom del Potrom u Rio de Janeiru 2016. godine. I, kada se činilo da je sve gotovo, iznenađujući povratak Alexandera Zvereva u Tokiju 2020.
Povijest je uvijek govorila o Novaku Đokoviću kao o igraču koji je bio u ekstremnim poteškoćama na Olimpijskim igrama. Ipak, u dobi od 37 godina i nakon operacije meniskusa desnog koljena, srpski prvak uspio je ostvariti svoj najveći san igrajući legendarno finale i osvojivši zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu 2024.
“Glavni razlog je činjenica da sam ponovno imao priliku predstavljati Srbiju na svjetskom sportskom događaju, najvažnijem. Drugi razlog je moja olimpijska karijera: izgubio sam od Nadala u polufinalu u Pekingu, zatim još dva polufinala i bitke za treće mjesto. To je bila najveća emocija u mojoj karijeri, teško ju je opisati riječima. Olimpijske igre su bile moj glavni cilj. Bio sam jako zabrinut nakon ozljede koljena koju sam zadobio na Roland Garrosu, ali kada sam uspio igrati finale Wimbledona, osjetio sam olakšanje jer sam znao da ću biti spreman za Olimpijske igre u Parizu 2024. Tenis nije klasični olimpijski sport u usporedbi s drugim disciplinama. Oduvijek sam pratio Olimpijske igre, posebno naše srpske sportaše, ali počeo sam stvarno osjećati važnost i težinu tek nakon što sam prvi put sudjelovao. Ovo ću pamtiti do kraja života,” dodao je.
Đoković je ovim trijumfom zaokružio nevjerojatnu karijeru, ali i dalje pokazuje da nije izgubio ni strast ni volju za uspjehom. Njegov fokus na Grand Slam turnire i nacionalni tim potvrđuje da su to sada glavni prioriteti za njega, ali to ne znači da je njegov put završen. Sa svakim turnirom, svaki njegov meč donosi nešto posebno, bilo da se radi o sjajnim igrama ili emocionalnim pobjedama kao što je ova na Olimpijskim igrama.
Novak Đoković je više od samo sportaša. On je inspiracija mnogima, borac koji ne odustaje, čak i kada se suočava s najtežim izazovima.
