Novak Đoković nedavno je otvoreno progovorio o tome kakvu ostavštinu želi ostaviti tenisu, priznajući da mu je najveća želja da djeca budu inspirirana njegovim uspjehom.
Kao otac dvoje djece, Đoković polako ulazi u završnu fazu svoje bogate karijere, a njegovih 24 Grand Slam naslova osiguravaju mu mjesto u povijesti kao čovjek s najviše velikih titula u povijesti tenisa. Iako je istaknuo da vjeruje kako od njega možemo očekivati još mnogo toga, umirovljenje Rogera Federera 2022. i najava Rafaela Nadala da će završiti karijeru nakon finala Davis Cupa sljedećeg mjeseca označavaju kraj najznačajnije ere u povijesti muškog tenisa. Sva trojica velikana ovog sporta ostavit će zlatne tragove, a Đoković se nada da će njegova ostavština biti izvor nade onima koji sumnjaju u svoje ambicije.
“Želim ostaviti nasljeđe koje će nadživjeti mene,” rekao je za La Nacion. “Naravno, ponosan sam na svoje globalne uspjehe, ali želim da moj glavni doprinos bude nadahnuće mladim ljudima da vode zdraviji život kroz aktivnosti, sport, svijest o tome što rade. I, naravno, ako mogu, volio bih ih potaknuti da uzmu reket u ruke i počnu igrati tenis.
“Volio bih vidjeti više tenisača jer je to predivan sport koji može donijeti puno pozitivnih stvari u život.
“Tenis ti omogućava da vidiš svijet, nešto što svi sportovi ne mogu. Da nije bilo tenisa, nikada ne bih vidio toliko svijeta u svom životu.”
Kada su ga pitali što planira raditi kada završi tenisku karijeru, Đoković je nagovijestio da bi se volio vratiti svojim korijenima u Srbiji.
“Vidio sam toliko svijeta da želim ponovno otići u svoju zemlju, u svoj kraj, jer mi nedostaje,” izjavio je. “Zaljubio sam se u tenis kada sam na televiziji gledao finale Wimbledona s Peteom Samprasom, kada je prvi put pobijedio, i tada sam rekao sam sebi: ‘Što je ovaj sport?!’
“Sutradan, naravno: ‘Tata, kupi mi reket,’ i tako je sve počelo. Vjerujem u sudbinu, vjerujem da se sve događa s razlogom, nema slučajnosti, i kada sam imao četiri ili pet godina, gradili su tri teniska terena 50 metara od restorana mojih roditelja. Kakve su šanse da se nešto takvo dogodi? U to vrijeme nije bilo terena, pogotovo ne u tom planinskom odmaralištu gdje bi cijela moja obitelj obično išla na obrok. Često smo tamo dolazili, a svaki put kada bih imao pauzu u školi, pomagao bih radnicima, donosio im piće, a oni su mi dopuštali da im pomažem graditi te terene vlastitim rukama.
“I tada sam se zaljubio u tenis. Rekao sam sebi: ‘Gradim terene koje gledam na televiziji. To je to za mene: idem do kraja s ovim sportom.'”
Izrazio je zahvalnost roditeljima koji su mu pružili podršku u tim trenucima, kada nije bilo lako financirati njegovu tenisku karijeru.
“Jako sam zahvalan svojim roditeljima što su mi pružili toliku podršku jer je tada bilo jako, jako teško kupiti mi dodatni reket ili tenisice, ili platiti trenera. Stoga sam uvijek pokušavao sve to imati na umu i, govoreći o ostavštini, pokušavao sam biti primjer.
“Griješim, kao i svi drugi, i trudim se biti svjestan svojih grešaka, ali na kraju dana ja sam ljudsko biće koje se trudi biti dobra osoba, netko koga će se pamtiti kao dobrog prijatelja.
“Kao sportaš koji ne samo da je postizao sjajne rezultate, već je koristio svoju poziciju kako bi pomogao onima u nevolji, posebno u zemljama u regiji s kojima se emocionalno povezujem.”
Ova Đokovićeva refleksija na vlastitu ostavštinu dolazi u trenutku kada se teniski svijet oprašta od velikana poput Federera i Nadala, a teniska zajednica se pita kako će izgledati budućnost bez ovih trojice titana. Đoković, međutim, vidi svoju ulogu u budućnosti ne samo kao legendu sporta, već i kao nekoga tko može inspirirati nove generacije.
Njegova vizija uključuje stvaranje temelja za budućnost tenisa, ne samo kroz vlastite postignuća, već i kroz rad s mladima. Osim što nastoji motivirati djecu da se bave sportom, Đoković je već angažiran u brojnim humanitarnim projektima, osobito putem svoje zaklade koja pomaže djeci u nepovoljnim uvjetima.
Đokovićeva zaklada već godinama radi na poboljšanju obrazovnih prilika za djecu u Srbiji i šire, a sam Đoković je često isticao kako je važno ulagati u buduće generacije.
Njegov utjecaj nije ograničen samo na tenis, već se proteže na društvena pitanja, ekologiju i filantropiju. Upravo ta multidimenzionalnost čini njegovu ostavštinu jedinstvenom. Dok su Federer i Nadal postali sinonimi za eleganciju i borbenost na terenu, Đoković je, uz svoje sportske uspjehe, postao glasnogovornik za šira pitanja koja nadilaze granice sporta.
Đokovićeva želja da inspirira mlade i usmjeri ih prema sportu poput tenisa dio je šireg pokreta koji vidi sport kao alat za društvene promjene. Kroz svoje govore i akcije, neprestano naglašava važnost mentalne snage, discipline i ljubavi prema onome što radi.
“Tenis me naučio toliko toga, ali najvažnija lekcija koju bih želio podijeliti s mladima jest da vjeruju u sebe, čak i kad im se čini da je sve protiv njih. Sport je metafora života, i svaki poraz je prilika za učenje i napredovanje,” zaključio je Đoković.
Dok se bliži kraj jedne nevjerojatne karijere, jasno je da Novak Đoković već razmišlja o tome što dolazi nakon tenisa. Iako njegovi rekordi možda nikada neće biti nadmašeni, njegova prava ostavština mogla bi se pokazati još značajnijom kroz njegov rad s djecom, humanitarne projekte i neumorni trud da sport učini dostupnim i privlačnim novim generacijama.
