Bila je to emocionalna prilika za obitelj Sinner kada je Jannik Sinner primio trofej za prvo mjesto na kraju godine u ATP poretku na domaćem terenu, a talijanski tenisač priznao je da je njegova obitelj tijekom godina napravila “mnogo žrtava”.
Sezona 2024. bila je izvanredna za Sinnera, jer je osvojio svoj prvi Grand Slam početkom godine podigavši pehar na Australian Openu u siječnju. Pet mjeseci kasnije, ostvario je uspjeh koji nijedan talijanski igrač nije uspio prije njega – postao je svjetski broj 1. Potom je u rujnu osvojio svoj drugi Grand Slam na US Openu.
Ovaj 23-godišnjak osigurao je poziciju broj 1 na kraju godine pobjedom na Mastersu u Šangaju, a trofej mu je konačno uručen drugog dana ATP Finala u Torinu. Dok je podizao trofej, kamere su se fokusirale na njegove roditelje, Johanna i Siglinde Sinner, a njegova majka Siglinde viđena je kako briše suze.
U intervjuu nakon ceremonije, Jannika su pitali o emotivnim trenucima, na što je odgovorio: “Upravo sam čuo da je moja mama plakala, što mi je jako slatko. Samo oni znaju od ranih dana, kada sam imao oko 13 godina, koliko smo žrtava podnijeli kao obitelj. Nikada nismo mislili da ćemo u nekom trenutku imati ovakav trofej kod kuće. Ovo su bili samo snovi, a onda polako pokušavaš napredovati kao igrač i kao osoba. Sad stojim ovdje s jednim od najposebnijih trofeja koje imam, ako ne i najposebnijim. Ovo je nevjerojatno jer je ovo postignuće u proteklih 52 tjedna, i jako sam sretan.”
Sinnerovi roditelji rijetko putuju s njim kako bi gledali njegove mečeve, ali činjenica da se ATP Finale održava u Italiji značila je da su ovoga puta mogli biti prisutni. Ovaj 23-godišnjak uvijek spominje svoje roditelje u intervjuima. Nakon osvajanja Australian Opena, rekao je: “Želio bih da svi imaju roditelje kao ja, jer su mi uvijek dopuštali da biram što god sam želio, čak i kad sam bio mlađi. Bavio sam se i drugim sportovima, a oni nikada nisu vršili pritisak na mene. Želim da ovo slobodno odrastanje bude moguće za što više mladih. Hvala puno mojim roditeljima.”
Kasnije je dodao: “Nažalost, ne viđam ih često, ali kad ih vidim, uvijek je to predivno vrijeme (smijeh). Otišao sam od kuće kad sam imao 14 godina. Morao sam brzo odrasti, naučiti kuhati za sebe, prati veš. Znate, prvi put je sve to drugačije, ali na neki način, to je možda najbrži put do zrelosti. Za mene je to bilo teško, ali mislim da je za roditelje još teže pustiti svog sina od 14 godina. Nikada nisu vršili pritisak na mene, što je možda razlog zašto sam ovdje danas. Ja sam vrlo smiren čovjek koji jednostavno uživa igrati tenis. Imam 23 godine, i također volim raditi normalne stvari.
“Za mene su oni savršeni roditelji. Naravno, poznajem samo njih, ali oni su izvrsni. I moj brat, također, pruža mi iskrenost kroz cijelu karijeru kroz koju prolazim.”
Kroz Jannikovu priču i njegove riječi o obitelji, jasno je koliko je njihov odnos poseban. Kroz podršku i slobodu koju su mu pružili, Jannik je imao priliku razviti se ne samo kao tenisač nego i kao osoba. Od mladosti posvećene tenisu i putovanjima, njegova obitelj ga je uvijek podržavala na svakom koraku. Iako su rijetko prisutni na turnirima, njihova prisutnost u Torinu tijekom dodjele ovog prestižnog trofeja bila je iznimna prilika, koja je donijela emotivne trenutke za sve.
Sinner je prešao dug put od dječaka iz malog talijanskog grada do svjetskog teniskog vrha. Njegovi uspjesi na terenu plod su ne samo talenta i truda, već i žrtava koje su on i njegova obitelj podnijeli. Za njega, teniska karijera nikada nije bila samo osobno postignuće – uvijek je naglašavao važnost svoje obitelji i podrške koju mu pružaju.
Njegova majka Siglinde, koja je plakala u trenutku kada je Jannik podizao trofej, savršeno oslikava koliko je taj trenutak bio poseban za obitelj Sinner. Taj trenutak suza nije bio samo ponos majke na uspjeh sina, već je odraz sveg rada, predanosti i odricanja koje su učinili kao obitelj. Upravo je ta podrška omogućila Sinneru da dosegne vrhunski nivo u sportu koji voli, i da postane primjer svim mladim sportašima i njihovim obiteljima.
Na kraju, Sinnerove riječi o slobodi koju su mu roditelji dali govore o tome koliko je taj pristup važan u razvoju djece. Umjesto pritiska, pružili su mu priliku da pronađe vlastiti put i odabere ono što ga čini sretnim.
